Ivana Bodrožić
rođena je 1982. u Vukovaru, dio djetinjstva provela je u Kumrovcu, a opću gimnaziju pohađala je u Zagrebu.
Magistrirala je na studiju filozofije i kroatistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Autorica je nagrađivanih i prevođenih zbirki poezije, romana i zbirke priča: Sinovi, kćeri, Prvi korak u tamu, Hotel Zagorje, Prijelaz za divlje životinje, 100% pamuk, Rupa, In a Sentimental Mood, Klara Čudastvara.
Djela su joj prevođena na desetak stranih jezika, a za svoj književni rad nagrađena je uglednim domaćim i inozemnim nagradama kao što su nagrada Goran za mlade pjesnike; Kiklop, nagrada za najbolji roman; Prix Ulysse, nagrada za najbolji debitantski roman s područja Mediterana; Kočićevo pero; Edo Budiša; Meša Selimović; Balkan Noir i druge.
Tri misli o pisanju
Sve skupa, zapravo, nema naročitog smisla. Rodimo se, odabirući tek malo u okviru zadanih početnih pozicija, a u tom pokušaju pravih odabira sve prođe prebrzo i odjednom je kraj. Trenutak u vremenu, važan ili bezvrijedan ovisi o perspektivi ili, za mene, o priči koju ćemo ispričati. Pisanje je oduvijek bilo suprotstavljanje besmislu, pokušaj objašnjenja gdje smo se to i zašto zatekli, izdvajanja glasa jednog čovjeka i njegove duše iz galame i kaosa, uvođenje harmonije, širenje prostora slobode.
Pisanje je za mene kretanje, kaže moja prijateljica Mirna koja ne hoda poput većine, književnost je sjećanje svijeta, kaže Tyrion Lannister i da je nema, nestali bismo, u Gileadu je ženama zabranjeno jer vodi u pobunu i slobodu. Uvijek pišem iz mjesta koje me paralizira rekao je jednom David Grossman. Kretati se slobodno u svim smjerovima, pamtiti i znati tko smo i što nas je oblikovalo, suočavati se s najvećim strahovima u sebi – kada bih morala o književnosti reći ono najvažnije – to bi upravo bilo to.
Radovi
Novosti
Radionica